Trudnoća.hr > Vrtić > Zdravlje djeteta > Uši u kosi

Uši u kosi

Izvor fotografije: Press

Za neke nam se bolesti ponekad čini da u tolikoj mjeri pripadaju prošlosti, da s nevjericom, čak i podsmijehom, slušamo da su se ponovno pojavile. Tako primjerice, neki roditelji danas jednostavno ne žele prihvatiti činjenicu da njihova djeca imaju uši, jer je to, prema njihovu mišljenju jednostavno nemoguće. Živimo u suvremenom svijetu, tuširamo se, održavamo opću higijenu, pa kako bi onda netko u našoj obitelji mogao imati uši, razmišljaju oni. Doduše, kada dobijemo uši ne možemo reći da smo se “razboljeli” u pravome smislu te riječi, uši su samo dosadne i neugodne, a da bismo ih se riješili trebamo samo biti uporniji od njih, no cijelu gnjavažu ipak doživljavamo kao da smo se zaista “zarazili”.

Budući da su se i kod nas, kao uostalom i u cijeloj Europi, odnedavno ponovo pojavile uši, porazgovarali smo o toj temi s Goranom Vlahom, iz Zagreba, koji je u međuvremenu stekao reputaciju jedinog domaćeg profesionalnog istrebljivača ušiju. Dakle, ako zatrebate njegovu uslugu, nazovite ga i on će, poput pravog “istrebljivača”, doći u vaš stan te s odgovarajućom opremom za nekoliko (ponekad i do sedam) sati riješiti problem.

Nastavite čitati članak niže...

Koji su onda razlozi zbog kojih se i danas pojavljuju uši? Razlog je, tvrdi Vlah, u sustavu. Ulaskom u Europsku uniju, naime, sustav se prestao brinuti o ušima. Nekada su uši pripadale kategoriji zaraznih bolesti i zdravstvena je služba, shodno, rješavala problem, a danas pripadaju kategoriji parazita i praktički se više nitko ne brine za njih, točnije, sustav je cijelu brigu prepustio roditeljima. Epidemija ušiju u EU traje otprilike 23 godine jer su unazad 20 godina uši razvile otpornost na insekticide. Danas u EU ima gradova u kojima 70 posto djece školske dobi ima uši.
U cijeloj Hrvatskoj trenutačno vlada trend sve veće zaraženosti. “Sudeći po roditeljima koji me zovu”, kaže Vlah, “Dubrovnik je u lošem stanju, prije godinu dana slična je situacija bila u Osijeku, a Zagreb je također među zaraženijim gradovima. U manjim mjestima rijetko se pojave, ali s njima se onda gnjave i do godinu dana.”

Kako drama s ušima počinje? Budući da kosa nema osjetilnih stanica, prve tegobe počinjemo osjećati tek mjesec i pol nakon dolaska prve uši na glavu. Uš se hrani ljudskom krvlju na području tjemena, a kako je veličina njezina rilca tek stoti dio milimetra, ne osjetimo kada nas ubode. Uši ne prenose zarazne bolesti, ali ono što nama smeta njihov su izmet i krv. Izmet je kisel i nagriza kožu, zbog čega dolazi do nadražaja vlasišta. Na glavi se koža regenerira, ali imamo osjećaj da nam tisuću nožica hoda po glavi. Neka se djeca počnu češati čak i 4 mjeseca nakon što se zaraze; sve ovisi o razini senzibilnosti kože vlasišta.

Inače je, tvrdi Vlah, najproblematičniji zadnji dan škole, kada se djeca opraštaju, grle i ljube. Dovoljno je da jedna uš prijeđe s djeteta na dijete, a roditelji će teško primijetiti da se išta dogodilo. Potom dijete ode na more, a pred kraj ljeta počne se češati. Roditelji najčešće pomisle da se dijete češe od mora i soli pa ne posvete tome pažnju. Kada se dijete vrati s ferija, pozdravi se s klincima, izljubi, i prenese im uši, time je već u školi zaraženo nekoliko djece. Zatim se dijete očisti od ušiju ali brzo se vrati se u kolektiv gdje ga zarazi druga skupina, zaražena nakon povratka u školu. I tako se situacija vrti u krug. Čim saznaju da su se u razredu pojavile uši, roditelji bi trebali smjesta tretirati djecu, nemaju što čekati ili oklijevati.

U zadnje vrijeme u višim razredima osnovne škole uši se javljaju češće nego u vrtićima. Tri su razloga tome: prvi je mobitel: svi međusobno dijele sadržaje, naginju se jedni drugima preko ramena i gledaju zaslone; zatim je to moda: duga i raspuštena kosa pogoduje širenju; treći razlog je izbjegavanje nastave. Naime, zahvaljujući pritiscima roditelja, ravnatelji nekih škola opravdavaju djeci čak i sedam dana izostanka zbog ušiju, što se onda zloporabi: djeca se namjerno zaraze ušima kako ne bi išla u školu.

Kako se možemo zaštititi od ušiju? Vlah najprije ističe da u vezi s time kruže razni mitovi o prevenciji i lažne informacije o zaštiti. Mit je primjerice da uši ne idu na obojanu kosu. U upotrebi su i pripravci na bazi lavande, no kvaka je u tome da uš, kao kukac, uopće nema osjet mirisa, tako da borba protiv ušiju mirisima pada u vodu. (Lavanda nikoga neće otjerati, ni muhe, ni komarce, niti ijednu vrstu kukaca.) Još jedan učestali mit je da uši mogu skakati s glave na glavu, no uši se, zbog svoje anatomije, ne mogu penjati po okomitim površinama i, za razliku od skakavaca ili buha, ne mogu skakati.


Roditelji negdje pročitaju da je djelotvoran šampon za uši pa jednom operu djetetu kosu, ne iščešljavajući je, i pomisle da su tako riješili problem, ali nisu. Uši će ostati, a protiv njihovih jajašaca, gnjida, ne djeluje niti jedan preparat. Preparati samo isušuju gnjidinu zaštitnu ljusku, što je natjera da uđe u stanje hibernacije, u kojem ostaje i do četiri mjeseca. Dovoljno je da u kosi ostanu samo dvije gnjide – ponovno će se aktivirati čim se obnovi vlažnost kose pa im ljuska omekša.

Zbog neinformiranosti, očajni roditelji posegnut će za bilo čime, samo da riješe problem. Stoga pribjegavaju čak i ekstremnim mjerama poput stavljanja petroleja na glavu ili pranja šamponima za pse, a bilo je i slučajeva sprejanja dječjih glava insekticidima. Takve su mjere, nažalost, u nekoliko slučajeva dovele do smrtnih slučajeva, iako se o tome rijetko piše, upozorava Vlah.
Može li se dakle išta učiniti da se spriječi zaraza ušima? Vlah ističe da kemijska prevencija ne postoji, no da pomaže fizička zaštita, marama ili kapa za plivanje, no i da nije realistično očekivati da će djeca cijelo vrijeme hodati uokolo sa zaštitnim kapama na glavi. Kosa zavezana u rep smanjit će mogućnost zaraze čak do 70 posto, budući da uši ne preskaču s glave na glavu.

Zaključak je da je jedini učinkoviti način borbe protiv ušiju – mehanika.
Ne postoji čarobni štapić pa se roditelji moraju pripremiti na to da tretman trebljenja traje minimalno jedan sat te da se mora ponoviti nakon tjedan dana. U slučaju jako suhe kose, tretman treba ponoviti nakon deset dana.
Prva stvar koju uš provjeri kod svog domaćina je kakvoća krvi. S time je u vezi jedna vrlo zanimljiva pojava koju je Vlah primijetio u pet godina intenzivnog bavljenja ovom problematikom, a to je da trudnice u osmom i devetom mjesecu trudnoće, dojilje i dojena djeca obično – nemaju uši. Čini se da hormoni koji kod navedenih skupina usporavaju metabolizam, ne pogoduju ušima pa, srećom, upravo te izloženije i osjetljivije skupine imaju “prirodnu zaštitu” od ušiju. “Naravno, detaljnija istraživanja o tome zasad ne postoje jer se ne možete boriti protiv ušiju korištenjem hormona”, napominje Vlah te dodaje kako “uvijek pregledava trudnice i dojilje neovisno o tom uvidu”.

Što možemo očekivati u budućnosti, hoće li se rasprostranjenost zaraze ušima povećavati ili smanjivati? Vlah je mišljenja da će se i kod nas dogoditi ono što se događa po cijeloj EU, tj. da će broj zaražene djece porasti na čak 30 posto. Liječnici i tete u vrtićima i učitelji govorit će da je normalno za dijete da ima uši. Tome pridonosi i problem zakonodavstva vezanog za parazite: u standardnom kapitalističkom sustavu to se ne može riješiti, no socijalne države poput Danske učinkovito se nose s problemom. Imaju sistem edukacije, organiziraju radionice trebljenja ušiju za roditelje, ne bore se svi roditelji sami za sebe nego surađuju. U Hrvatskoj se roditelji time ne žele baviti, često smatraju da njihova djeca ne mogu dobiti uši jer koriste repelente. “Jednom sam čuo”, kaže Vlah, “da su roditelji izjavili da je ‘nemoguće da njihova djeca imaju uši jer su oni izrazito bogata obitelj i redovito peru djecu'”.

Nerijetko su djeca roditelja koji se ne žele pozabaviti tim problemom izopćena iz okoline, pošto drugi roditelji ne žele da se njihova djeca zaraze ušima pa zabranjuju svojoj djeci druženje s njima. Bilo je slučajeva da su roditelji u ignoriranju problema otišli tako daleko da im je bilo lakše dijete seliti iz škole u školu nego priznati da ima uši. Naravno, čim bi se to dijete pojavilo u novoj sredini, odmah bi tamo izbila epidemija. Neki roditelji ne znaju prepoznati uši a neki ih jednostavno ignoriraju (“budu te uši otišle kako su i došle”).

No ipak, nije kriva pojedinačna osoba, nego sustav koji odbija informirati roditelje, naglašava Vlah.