Trudnoća.hr > Vrtić > Razvoj djeteta > Što kada vaše dijete vrišti – sve o temper tantrumima

Što kada vaše dijete vrišti – sve o temper tantrumima

Izvor fotografije: Press

Nekontrolirani emocionalni izljevi ili temper tantrumi često su noćna mora za roditelje, posebice ako ne znaju što se događa s njihovim djetetom. Zateknu ih kao da se zemlja otvorila a iz nje buknuo vulkan tuge, neutješna plača, vrištanja, udaranja i bacanja po podu. Neka djeca proživljavaju tantrume redovito, druga rijetko, no uglavnom u dobi između prve i treće godine života. No kada se jednom pojavi, kako ugasiti takav vulkan, mogu li roditelji naučiti biti šaptači vulkanima?

O toj smo temi napravili intervju s Mihaelom Richter, tjelesno-orijentiranom terapeutkinjom, i Majom Petković, tjelesno-orijentiranom terapeutkinjom i edukacijskom rehabilitatoricom,objema suradnicama u programu Svjesno roditeljstvo.

Nastavite čitati članak niže...

Čitatelje je također zanimalo...

Cilj tog programa je pomoći roditeljima upoznati, podržati i razumjeti vlastito dijete te stvoriti njihov kvalitetan odnos bez pritiska da moraju biti savršeni roditelji.

Odmah ono najvažnije: temper tantrumi su uobičajena i normalna pojava kod gotovo sve djece, a rezultat su procesa razvoja samoregulacije odnosno učenja “kako izdržati i ovladati svojim emocijama”.

Temper tantrumi češće se događaju u djece niže kronološke dobi (najčešće oko druge godine) kod kojih neuronski krugovi za kontrolu impulsa i emocionalnu regulaciju nisu još zreli (to se sazrijevanje događa između 4. i 5. godine života). Osim što kod dvogodišnjaka neuronski krugovi nisu zreli, dolazi i do nesrazmjera između razvoja jezičnog razumijevanja i sposobnosti jezičnog izražavanja, naime djeca puno više razumiju nego što mogu izraziti, a to samo povećava njihovu frustraciju. Ta frustracija dovodi do povećanja razine hormona stresa – kortizol kod djece aktivira prirodnu reakciju borbe ili bijega, a kako neuronski krugovi nisu dovoljno zreli, dijete ne može zaustaviti impuls i dolazi do ispada bijesa. S neurološkim sazrijevanjem i razvojem govorno-jezičnih sposobnosti smanjuju se i tantrumi jer se dijete može jasno izraziti i prenijeti odraslima svoje potrebe.

Samoregulacija je spoj spoznajnih, socio-emocionalnih i govorno-jezičnih sposobnosti i vještina. Razvoj samoregulacije najvećim se dijelom događa u predškolskom dobu, ali nastavlja se razvijati i do adolescencije. U predškolskom razdoblju između 3. i 4. godine dijete počinje razumijevati što se od njega očekuje tako da uz manju podršku odrasle osobe ono može odraditi zadatke ili upute, npr. može tiho pričati dok netko spava ili se gleda crtić.

Tantrumi imaju važnu ulogu u dječjem razvoju, no tom razvoju ne pomažu toliko sami tantrumi koliko način na koji se odrasli nose s njima.

 

Ono što odrasli mogu učiniti jest pomoći djeci tako da im budu primjer ili model, tj. da ih nauče kako izraziti ono što žele. Što su odrasli više podržavajući prema djetetu i izazovima s kojima se ono susreće, s vremenom će ono internalizirati njihove korake, poruke, emocije i uvjerenje da ona zaista mogu svladati izazove. Djetetu tada više neće trebati odrasli jer će ih već imati negdje u “sebi”.

 

Važnost prepoznavanja temperamenta

Kako sva djeca nisu ista s obzirom na učestalost tantruma, važno je prepoznati temperament konkretnog djeteta. Naime temperament kod djece je urođeni skup osobina koji utječe na njihovu percepciju svijeta i način interakcije s drugima. On je na neki način osobni stil djeteta, a ne nešto što dijete ili roditelj odabire.

Temperament tako govori o tome koliko je dijete aktivno, kako se nosi s promjenama, koliko je emocionalno reaktivno, kako ostvaruje socijalne interakcije te kako se nosi s frustracijom. Poznavanje djetetova temperamenta roditeljima može pomoći u razumijevanju njegova ponašanja. Isto tako pomaže u donošenju svakodnevnih odluka vezanih za dijete.

Djeca s intenzivnijim temperamentom mogu imati jače temper tantrum te im treba više vremena da prođu cjelokupni krug frustracija-bijes-tuga-umirenje nego djeca s mirnijim i prilagodljivijim temperamentom. No to je doista individualno i treba se fokusirati na konkretno dijete i njegove specifične potrebe.

 

 

 

Dramatični izljevi dječjeg bijesa velik su izazov za roditelje pa postoji opasnost da te izljeve dožive ‘osobno’.

Često su roditelji koji intenzivno reagiraju na temper tantrume ili ih shvaćaju osobno (kada im se čini da ih dijete namjerno zeza ili ih pokušava izmanipulirati) i sami u djetinjstvu bili kažnjavani i nepodržavani u tantrumima, a prenošenje tog obrasca izraz je njihova bijesa i nemoći u danoj situaciji te nemogućnosti vlastitog nošenja s djetetovim emocijama. Trebamo naučiti na konstruktivan način zaustaviti se u situaciji u kojoj nas dijete toliko naljuti, napraviti pauzu, verbalno objasniti djetetu da njegovo ponašanje nije u redu i imati strpljenja za moguću emocionalnu buru koju dijete mora proći, te imati povjerenja da će se dijete postupno naučiti nositi sa situacijom, a da mu mi u tome pomažemo ako smo smireni, no jasni i čvrsti.

Dijete se ne može razmaziti kontakom i pažnjom!

Mihaela i Maja posebno ističu da tantrumi nisu ni u kojem slučaju znak razmaženosti, nepotrebne samovolje ili tvrdoglavosti djeteta. Razmaženost nastaje iz više razloga – nedostatka granica, promjenjivih granica (malo smiješ, malo ne smiješ), ili kada su djeca jedinci pa nisu okružena drugima s kojima moraju dijeliti i sl. Dijete se ne može razmaziti kontaktom i pažnjom, a to je ono što zagrljaj i strpljenje nude kada se dogodi temper tantrum. Ako se dijete smiri kad ga roditelj podigne, onda ga je i trebalo podignuti u naručje. Tim činom izgrađuje se djetetova sigurnost i povjerenje da će netko biti s njime kada mu bude teško. To ne znači da roditelj treba neprestano nositi dijete, no važno je da dijete zna da će moći dobiti kontakt i zagrljaj ako mu bude ustrebao.

Dovoljno je reći djetetu: “Tu sam, ako me trebaš”, i čekati da samo posegne upravo za takvom pažnjom, kada osjeti da mu treba.  Isto vrijedi i za tinejdžere i adolescente. Djeca trebaju kontakt u svim razdobljima odrastanja, mijenja se samo način njegova primanja. Nije čudno ako se dijete želi uvući u roditeljski krevet čak i kada je u pubertetu, ako primjerice prolazi kroz teško razdoblje u školi. Isto tako, važno je djeci reći da ih volimo te se igrati s njima primjereno njihovoj dobi.

Također je važno prihvatiti djetetovo mišljenje i potvrditi ga u svim područjima koja nisu od životne važnosti. Ako dijete želi ići obučeno u vrtić kao lavić ili superjunak ili s poderanim čarapama, to je sasvim u redu i tu su odvraćanja suvišna, no ako želi gurnuti ruku u utičnicu – tada granice trebaju biti jasne i čvrste. Ako roditelji dopuste djeci da budu svoji, ali uz to i sigurni, djeca će ih poštovati. Uz jasne granice te strpljenje i komunikaciju, stvara se odnos između roditelja i djeteta koji se zasniva na povjerenju, a ne na strahu i kaznama.

Što bi onda roditelji trebali činiti dok traje tantrum?

Najvažnije je da roditelj ostane miran i sabran. Proces kroz koji prolazi djetete izrazito je intenzivan, no istovremeno ima svoj jasan val. Dijete prvo doživljava frustraciju, viče da nešto ne želi, i postupno u njemu rastu bijes i ljutnja, zatim, ako ga  podržava roditelj koji mu ne popušta, ali strpljivo čeka da se emocionalna bura smiri, dijete ulazi u fazu tuge i postupnog prihvaćanja.

 

 

 

Evo koji bi proces roditelj u idealnoj situaciji trebao proći s djetetom.

Sve počinje sa zrcaljenjem, procesom u kojem roditelj doslovno potvrđuje dijete jer ono još ne razumije samo sebe. Prenosi mu da potpuno vidi što se događa, i da ga  STVARNO razumije. Doslovno, kad dijete plače, treba reći: “OK, stvarno vidim da si sad tužan. Vidim da ti je sad teško.” Zrcaljenje je doslovno ponavljanje dane djetetove reakcije: roditelj treba točno definirati ono što vidi. Time pomaže djetetu naučiti imenovati vlastite emocije, kako bi ono uopće znalo reći, nakon nekog vremena, “tužan sam”. Roditelj prenosi djetetu: teško ti je, ali vidim te i TU SAM – PRISUTNOST.

Treba se fizički spustiti na djetetovu razinu: čučnuti ili mu sjesti blizu. No treba održati jasne granice, pogotovo u vezi sigurnosti. Treba održavati siguran prostor u svemu što dijete prolazi: možeš se ljutiti, ali ne možeš me tući/bacati igračke/gaziti igračke i sl. Ne treba odustajati od dogovorene granice, no istovremeno treba prihvatiti dječje stanje Može se npr. reći: Žao mi je da si ljut ili tužan, ali i dalje ne možeš biti bos u parku. Dijete će postupno iz bijesa prijeći u tugu te zatim u prihvaćanje situacije i smirivanje. Tek kada se dijete smiri možemo mu ponuditi druga riješenja. Prije toga nema smisla jer nas dijete uopće ne može kognitivno pratiti.

Kulturološki, većina roditelja doživljava strah i sram od djetetova tantruma u javnom prostoru (u dućanu, vrtiću i sl.), zato što naša kultura ne podržava da frustracije ili tugu izražavamo na javnome mjestu. A to, pogotovo zbog autoritarnog odgoja, znači: “Sad ću ja tebi reći kako stvari stoje”. Često se dogodi da roditelja svi gledaju i misle u sebi: “Gle, koje razmaženo derište, koje ti to čudovište imaš”. Puno roditelja misli da samo oni imaju to čudovište, a imaju ga i drugi.

Zbog srama i straha roditelji često razmišljaju: “Nešto se događa s mojim djetetom, već sad se događaju grozote! Tko zna što će tek biti? Ako me ne sluša kad ima tri, što će tek biti sa šesnaest? Kamo će sve to odvesti, koliko daleko će sve to ići?”, no to je zapravo kontraproduktivan pristup.

Ako djetetu u trenutku tantrum pomognete proći cijeli put, sa 16 godina ono će ga moći proći samo. Dijete će biti oboružano time što je internaliziralo, upilo vaš miran  roditeljski glas, koji je mogao prihvatiti to što mu se događalo.

Roditelju je zapravo velik kompliment, ako dijete s njime proživljava tantrum jer to znači da se s njime osjeća dovoljno sigurno. Tantrume će dijete isprobavati s poznatim ljudima, s ljudima uz koje osjeća sigurnost, ne s nekim nepoznatim. U svakom trenutku dijete želi sačuvati privrženost i ljubav koju ima s majkom ili ocem.

U tantrumima, od početne samovolje, dugoročno ako je roditelj tu i prisutan je i daje čvrstu granicu, kako prolazi kroz tantrum do tuge, djetetu postane bitnija privrženost. “Aha, tu si za mene. I mogu odustati. Neću izgubiti sebe u tome, neću se izdat, nećeš me ozlijediti. Neće biti točno po mome kako hoću, ali ćemo se dogovoriti. I zapravo, ti si tu i sve je u redu. I možeš me takvu kakva jesam/ takvog kakav jesam, prihvatit.”

Iz toga da mu je bitno da bude po njegovom, bitnije mu je da smo mi tu – i tu će se povezati s nama. “Tu sam siguran. Tu mi je dobro. I ti si me cijelo vrijeme razumio/razumjela”.

Nastavite čitati članak niže...

Čitatelje je također zanimalo...