Trudnoća.hr > Vrtić > Razvoj djeteta > Dvojezični odgoj kod djece

Dvojezični odgoj kod djece

Izvor fotografije: Shutterstock

Bilingvizam ili dvojezičnost je sposobnost služenja dvama jezicima bez vidljive veće sklonosti za jedan od njih. Rani bilingvizam odnosi se na usvajanje obaju jezika do četvrte godine, a kasni bilingvizam na usvajanje drugog jezika poslije četvrte godine. Podjednako poznavanje obaju jezika naziva se simetrični, a slabije poznavanje drugog jezika asimetrični bilingvizam.

Istraživači imaju različito mišljenje o tome postoji li kritični period i koliko traje. Dvojezične osobe koje od rođenja uče oba jezika su simultani dvojezičari, a oni koji uče prvi jezik, nakon čega slijedi drugi (kao djeca ili u odrasloj dobi) su sukcesivni dvojezičari. Dokazano je nekoliko prednosti simultanog bilingvizma u odnosu na sukcesivni bilingvizam: bolji naglasak, bogatiji rječnik, preciznija gramatika i bolje vještine jezičnog procesiranja.

Nastavite čitati članak niže...

Dijete koje odrasta u dvojezičnoj obitelji može imati dva materinja jezika. Prvi jezik (na kojem započinje govornu komunikaciju) i materinji (jezik etničke zajednice kojoj pojedinac pripada) ne moraju biti isti, iako to najčešće jesu. Dvojezično dijete mora usvojiti oba jezika sa svim njihovim osobitostima, te je izloženo povećanoj sociokulturnoj stimulaciji, kao i potrebi „prekopčavanja“ s jezika na jezik (Golubović, Jovanović-Simić, 2002).

Za očekivati je da će djeca prolaziti kroz razdoblja jezičnog miješanja i posuđivanja riječi iz drugog jezika kako bi izrazila neke ideje, katkad i u istoj rečenici. To se događa jer riječ može postojati u jednom jeziku, ali ne i u drugome ili riječi jednog jezika mogu pratiti poruku koja se ne može lako prevesti na drugi. Dvojezična djeca često u istoj rečenici miješaju riječi iz dvaju jezika, što je uobičajen dio dvojezičnog razvoja. (Pearson, 2008). To je česta pojava u njihovoj jezičnoj zajednici, dakle djeca čine ono što čuju od odraslih (Comeau, Genesee, Lapaquette, 2003). Istraživanja pokazuju da dvojezična djeca mogu razumjeti takve rečenice i pokazuju slične uzorke procesiranja kao i odrasle dvojezične osobe (Byers-Heinlein, 2013).

Djeca ne moraju biti podjednako vješta u oba jezika. Dok jedan od njih bolje upotrebljavaju, drugi možda bolje razumiju, odnosno dok su u jednom aktivni govornici, u drugom su pasivni slušatelji. Miješanje jezika bit će manje ako dijete jedan jezik uči u stalnom razgovoru s majkom, a drugi isključivo s ocem, ili ako uči oba jezika istodobno i u što ranijem životnom razdoblju. Neki znanstvenici tvrde da, ako dijete počne s učenjem drugog jezika u vrijeme dok prvi nije potpuno usvojen, tj. u vrijeme dok dijete nije njime potpuno ovladalo, razvoj prvoga može biti usporen, pa čak i regresivan.

Koji je jezik materinji?

Materinji jezik bio bi onaj koji dijete prvo nauči ili jezik koji dijete najbolje zna, najbolje se koristi njime, jezik kojim se osoba identificira i sl. Nerijetko bi njegov slobodan prijevod glasio i „jezik kojim govori majka“, s tim da se pod majkom nužno ne misli na biološku nego na osobu koja će uspostaviti redovitu i trajnu jezičnu komunikaciju s djetetom. No, govoreći o kriterijima određenja materinjeg jezika, to je onaj na kojem mislimo, sanjamo i računamo.

Ako je riječ o roditeljima koji imaju različite materinje jezike, a svaki od njih podjednako usmjerava pažnju na dijete i govori s njim na svom jeziku, dijete će odrastati istodobno usvajajući dva jezika, te će tako imati dva prva, odnosno dva materinja jezika. Dijete koje ima dva materinja jezika trebalo bi podjednako dobro znati oba i svaki jezik znati dobro kao i monolingvalni govornik. Za dvojezičnu djecu važno je uzeti u obzir kvantitetu njihove izloženosti svakom jeziku. Dvojezična djeca koja slušaju veću količinu određenog jezika uče više riječi i gramatiku tog jezika (Hoff et al., 2012), i pokazuju učinkovitije procesiranje tog jezika (Hurtado et al., 2013). U situacijama kada svaki roditelj provodi jednako vrijeme s djetetom, jedan roditelj-jedan jezik može biti odličan način da se osigura podjednaka izloženost jezicima. Kako dijete postaje starije, postaje svjesnije jezika koji se govori u zajednici u kojoj živi i koristi taj jezik u školi. Roditelji bi trebali koristiti strategije koje osiguravaju visoku kvalitetu i visoku kvantitetu izlaganja svakog jezika djetetu. To može uključivati strukturirane pristupe kao što su jedna osoba-jedan jezik, jedan jezik kod kuće-drugi izvan kuće, te određeni dani u tjednu ili određena doba dana za pojedini jezik.

Kod djeteta čak s blažim jezično-govornim teškoćama ili onoga kojemu se u doba govornog razvoja ne posvećuje dovoljno vremena i pažnje, dvojezičnost predstavlja dodatnu teškoću u usvajanju govora. U tom slučaju bilo bi poželjno da dijete istodobno ne počinje usvajati dva jezika nego mu treba omogućiti da najprije stvori osnovu na materinjem jeziku. Praćenje razvoja njegova govora na materinjem jeziku omogućit će nam da odredimo vrijeme pogodno za uvođenje drugog jezika. Poželjna bi bila i situacijska razdvojenost tih dvaju jezika. Dakle, dijete bi se jednim jezikom sporazumijevalo s određenim ljudima i u određenim situacijama, a isto pravilo vrijedilo bi i za drugi jezik.

Kada započeti?

Postoje razne teorije kada je najbolje početi, a većina se znanstvenika slaže da je idealno početi što prije, u najranijoj dobi paralelno s materinjim. Preporučljivo je da se dijete izloži istovremeno materinjem i stranom jeziku kako bi ono spontano usvojilo oba. U jednoj će fazi doći i do miješanja jezika odnosno ubacivanja nepoznatih riječi iz jednog jezika u drugi, ali će s vremenom to nestati i oba će jezika djelovati kao zasebne cjeline.

U razdoblju između 4. i 6. godine života dijete najbolje uči jezik kroz zabavne sadržaje: igru, pjesmice, brojalice, glumu, te automatski usvaja intonaciju, ritam, strukturu i izgovor stranog jezika. To ovisi o vanjskim i unutarnjim faktorima jezičnog okruženja, didaktičnim materijalima i metodama, raspoloživom vremenu, itd. Preporučljivo je da dijete krene s učenjem jezika do desete godine jer sposobnost učenja jezika slabi s godinama.

Učenje stranog jezika od malih nogu pozitivno se odražava na razvoj djetetovih intelektualnih sposobnosti jer potiče veću fleksibilnost u razmišljanju, bolji osjećaj za jezik, te stvara dobru podlogu za jezičnu nastavu u školi.

Trudnoca.hr Webshop vam daruje Cam hranilicu Campione!

Što učiniti ako dijete ima jezično-govorni problem?

Ako su kod djeteta prisutne jezično-govorne teškoće, najprije se rješavaju jezično-govorne teškoće maternjeg jezika, a onda se usvaja drugi jezik-postepeno. Ako je moguće, najbolje je da dijete istovremeno ne počinje usvajati dva jezika, već mu treba omogućiti da najprije stvori osnovu – govor na maternjem jeziku. Ako razvoj govora na maternjem jeziku bude zadovoljavajući, tada treba razmišljati o uvođenju drugog jezika. Poželjna je i situacijska razdvojenost ta dva jezika.

Ako se radi o roditeljima koji imaju različite maternje jezike, a svaki od njih govori s djetetom na svom jeziku, dijete će odrastati s dva jezika koja usvaja istovremeno. Ako dijete koje živi u dvojezičnoj okolini pokazuje teškoće u razvoju govora, trebalo bi se odlučiti se samo za jedan jezik, i to najčešće onaj na kojem će se školovati. Takvim se djetetom govorno treba mnogo baviti, razgovarati s njim, čitati mu i prepričavati razne priče, te pitanjima provjeravati je li razumjelo što mu govorimo. Naše obraćanje njemu treba pojednostaviti koristeći kraće rečenice, poznate riječi i izbjegavati njemu nepoznate izraze. Iskazi trebaju biti prilagođeni njegovim govornim mogućnostima. Poželjno je uključivanje takvog djeteta u vrtić, gdje će imati više poticaja za razgovor s odgojiteljima i drugom djecom.

U djece kod koje govor jače zaostaje za govorom vršnjaka i upućuje na vidljiv poremećaj, neće biti dovoljna samo pojačana govorna stimulacija kod kuće ili u vrtiću nego takvo dijete treba pravodobno uključiti u logopedsku terapiju.

Imaju li dvojezična djeca više jezičnih teškoća, kašnjenja ili poremećaja?

Dvojezična djeca nemaju jezičnih teškoća više nego što ih imaju jednojezična djeca, ne pokazuju više kašnjenja u učenju niti imaju više dijagnoza jezičnog poremećaja (Paradis et al., 2010). Istraživanja pokazuju da su dvojezična i jednojezična djeca u dobi od 14 mj. podjednako dobra u učenju riječi (Byers-Heinlein et al., 2013). Kao što jednojezična djeca imaju jezično kašnjenje ili poremećaj, sličan omjer dvojezične djece će imati jezično kašnjenje ili poremećaj. Činjenica da jedno dvojezično dijete ima jezične teškoće, nije dokaz da dvojezičnost generalno vodi k jezičnim teškoćama. Dvojezična djeca s posebnim jezičnim teškoćama (Paradis et al., 2003), Down sindromom (Kay-Raining Bird et al., 2005), i poremećajem iz autističnog spektra (Peterson et al., 2012) nemaju veću vjerojatnost za kašnjenje u usporedbi s jednojezičnom djecom istih teškoća.

pro sano-logo-01

http://prosano.hr/