Trudnoća.hr > Trudnoća > Problemi u trudnoći > Trudnoća nakon transplantacije organa

Trudnoća nakon transplantacije organa

Izvor fotografije: Press

Nije, rijetkost da zbog bolesti ili oštećenja prestane funkcija vitalno važnih organa i u mladih žena. A danas kada se žene na trudnoću odlučuju sve kasnije, kronična bolest sve češće ozbiljno remeti njihove izglede zanijeti ili iznijeti trudnoću. Transplantacija nam je omogućila i preživjeti i ostvariti potomstvo u pacijentica kojima je ranije to bilo potpuno nezamislivo. Opstetričari su pred novim i zanimljivim izazovom; kako voditi i završavati  trudnoće nakon transplantacije, kako provoditi liječenje koje treba spriječiti odbacivanje presatka, kako procijeniti utjecaj trudnoće na djelotvornost presatka i ima li smisla dopustiti dojenje ? Iskustva u nas i u svijetu sve su veća.

 

Transplantacija pluća

Teška kronična opstruktivna, restriktivna i vaskularna bolest pluća s trajnom respiracijskom insuficijencijom čini trudnoću neizvjesnom, a katkad i besmislenom. Godine 1983. započelo se s pojedinačnim transplantacijama pluća, a do danas opisano je nekoliko desetaka trudnoća u transplantiranih pacijentica. U trudnoćama nakon transplantacije pluća vrlo su česte komplikacije, bar jednu ima gotovo svaka žena, vrlo je često odbacivanje organa tijekom ili ubrzo nakon trudnoće, polovina djece su prijevremeno rođeni, no kasniji im je razvoj u pravilu uobičajen za djecu rođenu prijevremeno odnosno nakon visoko rizičnih trudnoća. U koliko je funkcija presatka uredna dopušten je vaginalni porod. Najvažnija preporuka je trudnoću dopustiti tek 2 ili više godina nakon operacije i samo u onih žena s urednom funkcijom presađenog organa. Tijekom trudnoće neophodne su učestale provjere funkcije presatka i najpažljivija moguća antenatalna skrb. Do danas nije opisano smrtnih ishoda u majki nakon transplantacije pluća, no, odbacivanje prestka češće je u ovih, no u trudnica drugim presađenim organima. Za sada, na žalost nema mogućnosti procijene koje su trudnoće  u tom smislu najrizičnije.

 

Transplantacija jetre

Prva trudnoća nakon transplantacija jetre, indicirane kroničnom insuficijencijom organa ili akutnim popuštanjem nakon sindroma HELLP opisana  je 1978 godine, ali su iskustva s trudnoćama nakon ove transplantacije još uvijek oskudna. Opisano je više spontanih trudnoća i trudnoća nakon izvantjelesne oplodnje. Kao i u trudnoća nakon transplantacije drugih solidnih organa najvažniji parametar procjene izgleda trudnoće je funkcija organa prije trudnoće. U žena nakon transplantacije jetre susreće se i bubrežna insuficijencija, popraćena teškim hipertenzijama i preeklampsijom, uzrokovana hemodinamskim premetnjama krvotoka u bubregu ili oštećenjem bubrega agresivnom imunospresivnom terapijom koja je nerijetko potrebna zbog sklonosti odbacivanju organa u trudnoći. Trudnoća međutim može proteći i potpuno uredno. Intrauterini zastoj rasta i prijevremeni porod susreću se često. Uspješne trudnoće nakon transplantacije jetre vođene su i opisane i kod nas.

 

Transplantacija matičnih stanica i koštane srži

Rabi se nakon agresivnog, radikalnog liječenja malignoma kombiniranog iradijacijom cijelog tijela. U literaturi susreću se izvješća tijeka bolesti nekoliko desetaka tisuća bolesnika . Neplodnost koja na žalost slijedi iradijaciju cijelog tijela u djetinjstvu, najčešće ostaje i nakon uspješne transplantacije; zanosi samo oko 0.6% žena. U koliko uspije, trudnoća nerijetko teče bez poteškoća, no prijevremeni porod, intrauterini zastoj rasta i operacijski porodi česti su. U žena s nepovratno propalom funkcijom jajnika moguća je tehnika donacije oocita. Problem u takvih trudnoća nerijetko je smanjen uterus zbog nerazvijanja maternice u hipoestrgenim uvjetima tijekom djetinjstva i puberteta.

Transplantacija bubrega

O trudnoćama žena s transplantiranim bubregom imamo najviše iskustva. Trudnoća nakon transplantacije bubrega bila je prva trudnoća uopće opisana nakon transplantacije bilo kojeg solidnog organa, još davne 1958.godine. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća učestalost zanošenja nakon transplantacije bubrega bila je 1:50 , već 1993, 1:17, da bi posljednjih godina učestalost zanošenja u žena reprodukcijske dobi narasla na zapanjujućih 1/7. Nije poznato zbog čega, no učestalost višeplodnih trudnoća povišena je na oko 3%.  Starija izvješća navode visoku učestalost pobačaja, prijevremenih poroda, intrauterinog zastoja rasta i visok perinatalni mortalitet. U novijim izvješćima primjetna je niža učestalost medicinski induciranog pobačaja, spontanog pobačaja i pad perinatalne smrtnosti .  Danas je sasvim jasno kako ishod trudnoće bitno ovisi o stabilnosti funkcije presatka u trajanju od najkraće 2 godine nakon operacije i normalnim pregraviditetnim vrijednostima krvnog tlaka. Nejasno je međutim koje okolnosti pogoduju nepovratnom pogoršanju funkcije presađenog bubrega i odbacivanju organa: poremetnje koje su istina rijetke (do 9%), no i dalje vrlo opasne. Tranzitorno poremećena funkcija presatka i blago, prolazno povišene vrijednosti kreatinina česte su i neopasne pojave tijekom većeg broja ovih trudnoća . Život majke može biti ugrožen infarktom miokarda i kardiomiopatijom, hipertenzivnim krizama , povećanom učestalošću dijabetesa  i anemijom.

Ishod trudnoća nakon transplatacije bubrega u nas ne razlikuje se od ishoda tih trudnoća opisanih u najrazvijenijim zemljama.

Djeca majki liječenih ciklosporinom pokazuju umjereni pad imunosnog odgovora tijekom prve godine života . U dobi 9 mjeseci do 18 godina 95% djece majki tijekom trudnoće liječenih azatioprinom, kortikosteroidima i ciklosporinom razvijaju se primjereno, premda njih 10% ima neke anomalije, najčešće urogenitala . Iskustva s djecom majki liječenih drugim, novim imunosupresivima, za sada su oskudna. Mikofenolat mofetil je, zbog opisanih teratogenih učinaka, zabranjen tijekom trudnoće.

 

Transplantacija pankreasa, bubrega i srca

Opisano je više od 50 trudnoća nakon uspješne transplantacije gušterače i gušterače i bubrega zajedno. Opasnost za trudnoću su uobičajene za trudnoće nakon ovih operacija: povišena učestalost pothranjenosti i prijevremenog rađanja djeteta, a za majku oko 10% epizoda odbacivanja organa, najčešće nakon poroda i pogoršanje komplikacija dijabetesa i onda kada je glikemija u trudnoći uredna.

Izvješća o trudnoćama nakon transplantacije srca još su sporadična. Prva je zabilježena 1988.godine. Uzroci srčane bolesti koja je dovela do propadanja srca i uzrokovala potrebu za transplantacijom nerijetko su prirođene i prenose se na potomstvo. Kod takvih pacijentica obvezno je provesti prekoncepcijsko savjetovanje, a u koliko se dokaže nasljedna etiologija bolesti, možda je bolje ostvariti trudnoću s darovanom jajnom stanicom ili darovanim embrijem. Prije dopuštenja za trudnoću obvezna je ozbiljna priprema koja uključuje provjeru funkcije presatka, funkcije ostalnih vitalno važnih organa, prilagodbu vrste i doze lijekove koji sprečavaju odbacivanje i cijepljenje protiv gripe, peumokoka i još nekih bolesti.

 

Zaključak
Sve trudnoće nakon transplantacije organa visoko su rizične i moraju biti vodjene pažljivo i uz suradnju opstetričara i transplantacijskih stručnjaka. Općenito za preporučiti je:

  • planiranje zanošenja u vrijeme stabilne i uredne funkcije presadka
  • pažljiv nadzor trudnoće
  • nastavak imunosupresivnog liječenja tijekom trudnoće uz kontrolu koncentracije lijeka u krvi i prilagodbu doze
  • nadzor funkcije presatka
  • porod može biti vaginalni
  • osigurati nadzor funkcije presatka nakon poroda i pratiti dijete do zrelosti
  • zbog nastavka liječenja imunosupresivima koji prelaze u mlijeko, ne preporučuje se dojenje

Prof dr. sc. Snježana Škrablin, Ginekološka poliklinika GinOps

Ginekološka poliklinika GinOps