Trudnoća.hr > Škola > Zdravlje školarca > Školski logoped:Kada mu se obratiti i kako može pomoći djetetu?

Školski logoped:Kada mu se obratiti i kako može pomoći djetetu?

Najveći broj školskih aktivnosti vezanih uz učenje uključuje govorenje, čitanje i pisanje. O tim elementarnim aktivnostima ovise školska postignuća i uspješnost učenika, a time i kvaliteta njegove prilagodbe.

Rast i razvoj znanja te formalno obrazovanje ovise o vještinama čitanja i pisanja. Te su vještine oruđe koje bi trebalo omogućiti stjecanje znanja, učenje činjenica, uspješnu komunikaciju, služenje računalom, praćenje tiskovina i elektroničkih medija i niz drugih vještina koje uključuju pismenost. No, za određenu skupinu djece te vještine umjesto alata predstavljaju osnovnu prepreku za učenje (Kelić, Buljubašić-Kuzmanović, 2012).

Nastavite čitati članak niže...

Specifične teškoće učenja treba razlikovati od nespecifičnih, kod kojih su problemi učenja primarno rezultat vidnih, slušnih, motoričkih ili emocionalnih teškoća, mentalne retardacije, te kulturalne ili socijalne depriviranosti.

Kod specifičnih teškoća učenja govorimo o teškoći ili poremećaju u jednom ili više procesa u živčanome sustavu koji se odnose na psihološke procese uključene u primanje, razumijevanje, i/ili korištenje koncepata kroz verbalni kod (govoreni ili pisani) ili neverbalna značenja. Manifestacije su vidljive u jednom ili više područja: pažnji, shvaćanju, obradi, pamćenju, komunikaciji, čitanju, pisanju, računanju, koordinaciji, socijalnoj kompetenciji i emocionalnome sazrijevanju, a karakteriziraju ih prosječna ili natprosječna inteligencija, neurološki nedostatak koji uvjetuje nedostatne procese obrade, te nesrazmjer postignuća i sposobnosti u jednom ili više područja. (Kavale i Forness, 1995).

Specifične teškoće učenja najčešće uključuju dijagnozu disleksije, disgrafije i diskalkulije, a koje podrazumijevaju odstupanja u čitanju, pisanju i računanju.

Od 5 do 10% djece školske dobi unatoč sustavnoj poduci i urednim intelektualnim sposobnostima ne uspijeva svladati te vještine (Habib, 2000).
Učenici s teškoćama čitanja (disleksija) imaju poteškoće u prepoznavanju napisanih riječi i razumijevanju pročitanog. Teškoće pisanja (disgrafija) najčešće su kombinirane s teškoćama čitanja.

Specifične teškoće učenja najčešće uključuju dijagnozu disleksije, disgrafije i diskalkulije, a koje podrazumijevaju odstupanja u čitanju, pisanju i računanju.

Poremećaj čitanja očituje se u brzini, točnosti, te razumijevanju pročitanoga. Tako djeca s teškoćama pri čitanju slovkaju te teško spajaju glasove u riječ. Čitaju sporo te čine specifične pogreške kao što su zamjene vizualno ili auditivno sličnih slova, odnosno glasova (npr. b i d ili k i g), dodaju ili izostavljaju slova i slogove, te ih obrću (Brunswick, 2005). Uz teškoće s fonematskim sluhom (teškoće razlikovanja fonološki sličnih glasova, npr. s i š, b i d, k i g), javljaju se teškoće u fonološkom radnom pamćenju odnosno kratkoročnom zapamćivanju informacija kojima možemo trenutno manipulirati, te im je pisanje po diktatu jedan od najtežih zadataka. U pisanju je vrlo često izostavljanje dijakritičkih znakova te sastavnih dijelova pojedinih slova, npr. točka na i ili j, te crtica na slovu t (Lenček i Peretić, 2010). Javljaju se teškoće prepoznavanja granica među riječima što dovodi do pogrešaka u pisanju kao što su spajanje funkcionalnih riječi s punoznačnima (npr. Vidioje psa.). Također, u pisanju često izostavljaju, dodaju i zamjenjuju vizualno slična slova, izostavljaju,zamjenjuju ili dodaju slogove, te riječi zamjenjuju fonološki sličnima.

Događaju se pogreške „čitanja napamet“ jer dijete prema kontekstu i smislu pogađa sljedeću riječ u rečenici. Djeca s disleksijom često gube red u čitanju, preskaču čitave riječi, te se nepotrebno vraćaju na već pročitano. Nerijetko se žale da im čitanje izaziva glavobolju jer im se čini da se slova pomiču na stranici ili im se zatamnjuju pojedini dijelovi teksta. Osobite se teškoće pojavljuju u čitanju funkcionalnih riječi (npr. prijedloga i pomoćnih glagola). U čitanju je narušena intonacija, a svaka neobična ili složenija jezična konstrukcija dovodi do dodatne dekoncentracije i zastoja u čitanju. Rezultat je takvoga čitanja loše razumijevanje pročitanoga te loše pamćenje i povezivanje informacija navedenih u tekstu što posljedično dovodi do nemogućnosti samostalnog učenja (Kelić, Buljubašić-Krizmanović, 2012). Tada teškoće počinju utjecati na djetetov akademski uspjeh.

Dijete koje u nižim razredima osnovne škole pokazuje teškoće pri čitanju i pisanju nužno je pratiti i uputiti logopedu. Velik broj učenika ima početne teškoće u čitanju i pisanju koje, uz stručnu pomoć, može prevladati.

Već u predškolskoj dobi valjalo bi prepoznati rane znakove disleksije. Ako se dijete izražava kraćim, jednostavnim i agramatičnim rečenicama(nepravilno upotrebljava rod, broj i padež) u kojima su ispušteni pomoćni glagoli, prijedlozi, zamjenice i veznici, ne razumije i ne postavlja jednostavna pitanja, nije zainteresirano za priče i ne može ispričati kraću priču, govori nerazumljivo, zamjenjuje ili izostavlja glasove i slogove u riječima, prisutne su poteškoće u izgovoru pojedinog ili više glasova s navršenih 5 i pol godina, teže pamti pjesmice, te teže razvija fonološku svjesnost (prepoznavanje i proizvodnja rime, slogovna raščlamba i stapanje, izdvajanje početnog, odnosno završnog glasa u riječi, glasovna raščlamba i stapanje), potrebno je potražiti stručnu pomoć logopeda.

Dijete koje u nižim razredima osnovne škole pokazuje teškoće pri čitanju i pisanju nužno je pratiti i uputiti logopedu. Velik broj učenika ima početne teškoće u čitanju i pisanju koje, uz stručnu pomoć, može prevladati. Disleksija se dijagnosticira nakon drugog razreda (u dobi od 8 ili 9 godina) kod djece kod koje teškoće u čitanju i pisanju opstaju unatoč poduci i urednim kognitivnim kapacitetima i nakon što je većina vršnjaka čitanje automatizirala.
U školskoj dobi je jako važno da uz roditelja, pažnju obrate i nastavnici, te, ako uoče neka odstupanja, dijete upute logopedu. Logoped će, na temelju provedene dijagnostike, osmisliti ciljane vježbe za pojedino dijete, čijim kontinuiranim provođenjem može doći do ublažavanja postojećih teškoća. Također, roditelji i nastavnici trebaju biti svjesni da provođenje više vremena uz knjigu neće otkloniti problem s čitanjem i pisanjem, te da se ne radi o lijenoj, neinteligentnoj ili nezainteresiranoj djeci. Izuzetno je bitno naglasiti da je smanjivanje opsega gradiva neprimjeren pristup za učenika sa specifičnim teškoćama učenja koji raspolaže kognitivnim kapacitetima koji mu omogućuju svladavanje svih obrazovnih sadržaja, već u radu treba primijeniti drukčije metode.

Napisale :

Ana Bilić, mag. logoped
Zrinka Vrljić, mag.logoped

http://prosano.hr/

pro sano-logo-01