Trudnoća.hr > Škola > Zdravlje školarca > Procjena i terapija mucanja

Procjena i terapija mucanja

Izvor fotografije: Shutterstock

Mucanje je sindrom velikog broja manifestacija na somatskom, fiziološkom, psihološkom i socijalnom planu (Brestovci, 1986). Budući da uključuje puno više od netečnosti u govoru, u procjeni, dijagnostici i terapiji potrebno je uzeti u obzir sve elemente, a ne samo ono što možemo čuti kada osoba muca. To, između ostalog, uključuje promatranje mucanja kroz model koji čine afektivne, bihevioralne i kognitivne reakcije (Coleman, Weidner, 2010). Afektivne reakcije odnose se na ono kako se osoba osjeća.

Kod osoba koje mucaju često su prisutne frustracija, depresija, sram i strah. Isto tako, važno je razumjeti i bihevioralne reakcije koje se odnose na ono što osoba čini, a kada je riječ o mucanju, suočava li se s njim ili izbjegava govor. Tu su i kognitivne reakcije koje se odnose na to kako osoba razmišlja, smatra li mucanje nepremostivim problemom i ograničenjem u određenim aktivnostima poput razgovora telefonom, razgovora s prijateljima, predstavljanja, izvršavanja školskih aktivnosti, čitanja, javnog izlaganja, itd., što onda može dovesti do ograničenja u daljnim obrazovnim ciljevima. Također, veliku ulogu imaju i okolinski faktori tj. odnos ljudi kojima je osoba okružena prema mucanju.

Nastavite čitati članak niže...

Kod osoba koje mucaju često su prisutne frustracija, depresija, sram i strah.

Dakle, i u procjeni i u terapiji moramo uzeti u obzir sve elemente mucanja, a ne samo tečnost govora. Budući da osoba u različitim situacijama može različito mucati, u procjeni tečnosti govora važno je promatrati više od jedne govorne situacije. Postoje osobe koje mucaju, ali ono nema nikakav negativan utjecaj na njihov život stoga njih ne moramo nužno uzeti u terapiju. S druge strane, neke osobe mogu biti vrlo tečne tijekom terapije, ne mucaju toliko u školi ili na poslu, ali mucanje ima vrlo negativan utjecaj na njihov život i predstavlja im prepreku u obavljanju osnovnih životnih aktivnosti.

Kod djece predškolske dobi važno je obratiti pažnju na visinu odnosno glasnoću govora jer nam to može biti pokazatelj svjesnosti mucanja. Trogodišnje dijete neće nam reći ako je uzrujano zbog činjenice da muca, ali promijeni li se visina i glasnoća govora kada dođe do mucajućih netečnosti to je znak da su svjesni postojećih teškoća. Isto tako, ako je kod djeteta školske dobi prisutno više mucajućih netečnosti tijekom čitanja u odnosu na spontani govor, to je znak da u konverzaciji skriva mucanje na način da određenu „tešku“ riječ zamjenjuje drugom, dok u čitanju teksta to ne može.

Postoje osobe koje mucaju, ali ono nema nikakav negativan utjecaj na njihov život stoga njih ne moramo nužno uzeti u terapiju.

Terapiju mucanja potrebno je provoditi na način da se, osim na smanjenje mucanja odnosno poboljšanje govorne tečnosti, usmjerimo i na stav govornika prema mucanju, te na educiranje okoline.

Terapijski ciljevi moraju biti individualizirani. To znači da ih ne možemo jasno postaviti ako je jedina informacija kojom raspolažemo to da npr. dijete koje muca ima četiri godine.

Važno je naglasiti kako nije dovoljno samo provoditi logopedske vježbena način da se naučene tehnike koriste u razgovoru s terapeutom. Kada se postignu određeni terapijski ciljevi i govor postane tečniji, naučeno je potrebno generalizirati u svakodnevnim situacijama. U suprotnom, mucajuće netečnosti će i dalje biti prisutne u govoru.

Igrajte i osvojite Dada&Rocco poklon bon u iznosu 1.000 kn

Određene osobine djeteta, poput perfekcionizma, mogu dodatno utjecati na negativne reakcije povezane s mucanjem, stoga i na tome možemo raditi provodeći terapiju. Ako je riječ o predškolskom djetetu, tijekom rada na jezično-govornim zadacima za tečnost, istovremeno može bojati određeni crtež na način da prelazi zadane linije. Isto tako, kroz različite priče prilagođene svakom djetetu, a u kojima neki od likova također muca, kod djece se mogu smanjiti uočene negativne reakcije. Dijete je potrebno poticati da naučene tehnike poput ublažavanja, otkazivanja ili mekanog početka primjenjuje u govoru kroz vježbu namjernog mucanja koje mu omogućuje osjećaj kontrole nad mucanjem.

Terapiju mucanja potrebno je provoditi na način da se, osim na smanjenje mucanja odnosno poboljšanje govorne tečnosti, usmjerimo i na stav govornika prema mucanju, te na educiranje okoline.

Od velike je važnosti utvrditi rizične faktore za razvoj kroničnog mucanja. Ako su u djetetovom govoru 6 mjeseci prisutne „mucajuće“ netečnosti, postoji obiteljska povijest mucanja, svjesno je i zabrinuto radi svog načina govora, a reakcije okoline su negativne, dijete je potrebno uputiti logopedu.

http://prosano.hr/

pro sano-logo-01