Trudnoća.hr > Vrtić > Razvoj djeteta > Dječja anksioznost

Dječja anksioznost

Izvor fotografije: Press

Djeci je često teško smisleno izraziti kako se osjećaju i što im je potrebno. Priznajmo, to nije teško samo djeci već i mnogim odraslim osobama. Je li ‘normalno’osjećati se drugačije od druge djece i kako to artikulirati? Mnoga djeca tijekom odrastanja dožive snižena raspoloženja i vrlo negativne emocije te često ne nađu snagu zatražiti pomoć. Tek kad odrastu prepoznaju da su se borila s anksioznošću. Iako su svi ‘znakovi’ bili tamo, ostali su neprepoznati. No, što su strahovi a što anksioznost u djece te što roditelji mogu učiniti u vezi s time kako bi pomogli svojoj djeci? O tome smo popričali s Julijom Vlahinskyi Sanjom Daić, psihologinjama iz Psihološkog centra Vlahinsky, koje dugi niz godina rade s djecom suočenom s tim problemom.

 

S obzirom na vaše iskustvo u radu s djecom, koliki udio u razvoju anksioznosti imaju geni, a koliki okolina?

 

Kao i za većinu poteškoća u psihičkom funkcioniranju, stručnjaci vjeruju kako su poteškoće iz kruga anksioznosti uzrokovane kombinacijom bioloških faktora i utjecaja iz okoline.

Događaji koji za dijete ili odraslu osobu predstavljaju stres ili zahtijevaju prilagodbu na novonastalu situaciju (primjerice razvod roditelja, smrt bliske osobe ili preseljenje u drugu školu), za dijete mogu poslužiti kao okidač za pojavu anksioznih poremećaja.

No, uz čimbenike stresa, i nasljedni faktori odgovorni su za pojavu anksioznih poteškoća. Prema našim iskustvima, određene skupine djece sklonije su razviti poteškoće vezane za anksioznost.
Jedna od skupina djece s povećanim rizikom za razvoj anksioznosti su djeca visokih kognitivnih sposobnosti, kod kojih su izražene apstrakcije u mišljenju. To uvelike uključuje razmišljanje unaprijed i promišljanje hipotetskih situacija koje dijete percipira neizvjesnima i uznemirujućima. S obzirom na visoke misaone sposobnosti, takva djeca sklona su tražiti informacije iz vanjskog svijeta o temama poput života poslije smrti, funkcioniranja svemira ili svjetske politike i ratnih sukoba. S obzirom da takav način razmišljanja uključuje mnoštvo informacija koje nisu adekvatno praćene emocionalnim sazrijevanjem, javlja se anksioznost u emocionalnim doživljajima.

Druga skupina djece kod kojih se učestalo javljaju poteškoće u vidu anksioznosti su djeca kod kojih se opažaju senzoričke poteškoće i poteškoće u senzoričkoj integraciji, u vidu pojačane osjetljivosti na vanjske podražaje. Takva djeca pokazuju pojačanu osjetljivost na buku, nagle pokrete, mirise, temperaturu i slično. Intenzivni podražaji uzrokuju im nelagodu i frustraciju i nerijetko su u podlozi razvoja anksioznih poteškoća.

Anksiozni poremećaji mogu se javiti zasebno ili uz neke druge poteškoće. Prema našim iskustvima, anksiozne poteškoće učestalo se javljaju kod djece s poteškoćama u pažnji i koncentraciji, praćenima hiperaktivitetom. Prema nekim istraživanjima, trećina djece s ovakvim poteškoćama razvije i poteškoće u vidu anksioznosti.

S obzirom na manjak jasnih istraživanja koja bi dala odgovor na pitanje o utjecajima nasljeđa i okoline na razvoj anksioznosti, možemo zaključiti kako je u većini slučajeva riječ o kombinaciji genetskog senzibiliteta, temperamenta, ali i okolinskih faktora (modela od kojih dijete uči reakcije na stresne doživljaje).

Je li riječ samo o boljoj dijagnostici, ili suvremeni, prebrz tempo života  pospješuje razvoj anksioznosti? Čini li vam se da danas ima više anksiozne djece nego, recimo, desetljeće prije? Što zamjećujete s obzirom na taj ‘trend rasta’?

 

Neka istraživanja doista su pokazala porast u anksioznosti, povezan s promjenom vrijednosti i ciljeva na vanjske i materijalne te odmakom od intrinzičnih vrijednosti poput važnosti zajednice i pripadanja. Osim toga, život u suvremenom svijetu promijenio se i neke su informacije postale lakše dostupne djeci putem interneta i medija. Tako se oni, u većoj mjeri nego prije, suočavaju s informacijama o, primjerice, terorizmu ili nuklearnom naoružanju, što dovodi do razvoja i održavanja specifičnih strahova i anksioznosti.

No, postoje i istraživanja koja ne idu u prilog promjeni u prevalenciji anksioznih poremećaja, već pokazuju dosljedne i stabilne obrasce.

Ono što dodatno otežava uvid u stvarnu pojavnost ovih poremećaja su već spomenuta dijagnostička preklapanja gdje je teško u istraživačkim nacrtima razlučiti simptome poremećaja koji se javljaju paralelno. No, spoznaje koje neka istraživanja pokazuju, govore o učestalosti anksioznih poremećaja kod djece i adolescenata, u rasponu od 10-20 %.

 

Kako razlučiti anksioznost djeteta od uobičajenih razvojnih strahova koji se javljaju u određenoj dobi?

Razvojni strahovi specifični su za određene razvojne faze koje dijete prolazi i povezane su s razvojem mozga, odnosno djetetovim kognitivnim i emocionalnim funkcioniranjem karakterističnim za dob. Prema procjenama nekih autora, više od 90 % djece između druge i četrnaeste godine doživljava jedan ili više specifičnih razvojnih strahova. Oni se najčešće spontano povlače s prelaskom u sljedeću razvojnu fazu.

Neki od razvojnih strahova koji se javljaju u predškolskoj dobi mogu biti strah od odvajanja od bliskih osoba, strah od stranaca, životinja, imaginarnih bića, vremenskih nepogoda, liječnika itd.

U mlađoj osnovnoškolskoj dobi uz ove strahove javlja se i strah od škole, mraka te tjelesnih ozljeda, bolesti i smrti.

U kasnijoj školskoj dobi i adolescentskom razdoblju javljaju se strahovi vezani za interpersonalne kontakte (strah od procjene vršnjaka, strah od javnih nastupa), kao i strahovi vezani za tijelo koje prolazi pubertetske promjene (strahovi vezani za tjelesne promjene i izgled te strahovi od tjelesnih ozljeda i nasilja).

Kad razvojni strahovi nisu svladani, oni prelaze u takozvane neurotske strahove, odnosno neugodne osjećaje tjeskobe i brige oko percipiranih prijetnji koje se predviđaju u budućnosti. Takvi su strahovi intenzivni te ometaju svakodnevno funkcioniranje djeteta i dovode ga do pretjerane zabrinutosti.

Dakle, razvojni strahovi reakcije su u vidu izbjegavanja specifičnih podražaja i situacija koje dijete doživljava prijetećima (primjerice strah od pauka ili injekcije). S druge strane, anksioznost je emocionalna reakcija na neodređene podražaje i u literaturi se to stanje naziva i “slobodno plutajući strah”. Takvo stanje uključuje emocionalne reakcije vezane za očekivanje stvarne ili zamišljene prijetnje (primjerice tjeskoba radi predviđanja neuspjeha ili lošeg ishoda, ili tjeskoba radi predviđanja neke opasnosti).

 

Jesu li tzv. ‘razmažena’ djeca (tu se referiramo na ‘definiciju’ JesperaJuula: da djeca nisu razmažena kad dobivaju previše onoga što žele, nego kad ne dobivaju ono što im je potrebno) sklonija anksioznosti, ili tu nema uzročno-posljedične veze?

 

Roditelji koji su skloni pretjeranom zaštićivanju djece u vidu potpunog uklanjanja objekata straha iz djetetove okoline ili preuzimanja inicijative umjesto djeteta u situacijama u kojima dijete doživljava strah, uskraćuju djeci mogućnost da prevladavanjem strahova iz određenih razvojnih faza razviju veću samostalnost i povjerenje u vlastitu sposobnost suočavanja s teškoćama.

Osim toga, treba istaknuti i važnost interpersonalnih granica roditelja prema djetetu, iz kojih dijete uči uskladiti svoje ponašanje u novim situacijama u vanjskom svijetu i predvidjeti realne posljedice svojih akcija. Dio roditelja ima poteškoća u postavljanja dosljednih i jasnih granica za dijete i sklon je popustljivom odgoju. Na taj način dijete ne uspijeva naučiti realno percipirati interpersonalne granice u susretu s novim ljudima i situacijama, što im izaziva zbunjenost, i posredno anksioznost radi neizvjesnosti.

 

Što roditelji u odgoju djece mogu preventivno učiniti kako bi smanjili njihovu anksioznost?

 

Važno je o strahovima i brigama razgovarati s djetetom uz razumijevanje i uvažavanje. Bitno je potaknuti dijete u verbalizaciji vlastitih emocija i doživljaja te mu omogućiti da se suoči sa strahom u nekoj mjeri, kako bi razvilo sposobnost nošenja sa strahom i njegova svladavanja.

Roditelji mogu djetetu poslužiti kao model emocionalne ekspresije, na način da im pokažu kako se oni nose s brigama i suočavaju sa situacijama koje su im teške ili nepoznate.

Brigu djeteta bitno je ograničiti na određeno vrijeme i dati im vrijeme i mjesto kad o tome razgovarati, a kad pokušati “odgoditi” brigu za kasnije.

Također je bitno djecu, u mjeri u kojoj je to moguće, zaštititi od informacija za koje nisu razvojno spremna u emocionalnom smislu (razgovori o terorizmu, smrti, ekološkim katastrofama i slično). Ukoliko takve teme ipak dođu u fokus djeteta, važno je o njima razgovarati i pritom pokazati svoje vrijednosti, uvjerenja i načine na koje se borimo sa sličnim brigama, kao i na koje načine se opuštamo i razvijamo tjelesnu sigurnost.

 

U kojim slučajevima treba hitno reagirati i na koji način?

 

Većina razvojnih strahova spontano prestaje nakon što dijete prođe određenu fazu emocionalnog sazrijevanja. U pojedinim slučajevima faza strahova može biti produljena i tada onemogućava dijete u svakodnevnom funkcioniranju; primjerice, dijete pokazuje poteškoće u usnivanju ili komunikaciji s vršnjacima i odraslima, ili pokazuje intenzivne emocionalne reakcije.

Anksioznost djeteta može se izraziti kroz razne maladaptivne obrasce ponašanja, od potrebe za uspostavljenjem kontrole u vidu opsesivno-kompulzivnog ponašanja (primjerice učestalo pranje ruku), pojačane kontrole hranjenja, do psihosomatskih smetnji (bolova u trbuhu ili glavi, poteškoće s disanjem).

U takvim slučajevima važno je potražiti pomoć stručnjaka – psihologa ili dječjeg psihijatra.

 

Koje su se terapije pokazale najučinkovitijima u tretiranju anksioznosti? Koje su terapije dobre za manju djecu a koje za školarce?

 

Različiti su terapijski pristupi u tretmanu dječjih strahova i anksioznosti. Jedan od terapijskih pristupa je kognitivno-bihevioralni, koji naglasak stavlja na “učenje” adekvatnih reakcija koje zamjenjuju reakcije specifične za stanje anksioznosti. Dijete se uči opuštanju i usvaja nove tehnike za suočavanje s prijetećim podražajem.

Drugi pristup koji se pokazao uspješnim, u radu s djecom predškolske i školske dobi je terapija igrom. Dijete kroz igru, u sigurnom i opuštenom okruženju, rekreira i “proživljava” situaciju koju percipira zastrašujućom.

Još jedna metoda za rad na strahovima i anksioznosti je art terapija. U terapijskom susretu dijete na kreativan način, kroz neki vid kreativnog oblikovanja, prikazuje vlastite strahove i brige te na taj način o njima komunicira.

Uz navedene vrste terapijskih pravaca, treba istaknuti da bilo koji oblik terapije i sustavne pomoći u nošenju s emocijama može pomoći djetetu u vidu podrške i ostvarivanja odnosa povjerenja s terapeutom.

 

Što biste sugerirali roditeljima anksiozne djece?

 

Roditeljima bismo sugerirali da, kao važni modeli djetetu za učenje načina suočavanja, porade na temama vlastite anksioznosti i strahova. Važno je osluhnuti svoje potrebe i strahove te provjeriti svoja uvjerenja oko toga koji ljudi iz naše okoline ili koja naša ponašanja su podržavajuća i pomažuća.

Djeca s poteškoćama iz kruga anksioznosti osjećaju roditeljski strah i on im dodatno ulijeva nesigurnost i nepovjerenje da je njihova okolina sigurno mjesto za život.

Djeci je važno modelom pokazati na koje načine se opuštati i na koje načine tražiti pomoć kad nam je teško.

Nastavite čitati članak niže...

Čitatelje je također zanimalo...