Trudnoća.hr > Obitelj > Moja priča > Mamin dnevnik:Groznica subotnjeg jutra

Mamin dnevnik:Groznica subotnjeg jutra

Izvor fotografije: Shutterstock

Subota je ujutro. Sunce je upravo sramežljivo zasjalo među rijetkim oblačićima na blistavo plavom nebu proparanom razigranim letom ptica.

Ne, ovo nije uvod u članak iz domaćih dnevnih novina, ovo je početak vikenda u obitelji Matijaca. Nije bitno tko je spavao tri, a tko pet sati u komadu, koje se dijete usred noći ustalo da bi skakalo po krevetu i udaralo glavom o zid. Još je manje bitno tko je imao omanji živčani slom u pokušaju hranjenja djeteta koje hoće sisu, neće sisu, a mogao bi malo, a, ne, ipak ne, samo bi prdnuo u 3. sata. ujutro. Svi ti problemi nestaju pod prvim zrakama subotnjega sunca. Za one koji se sad već pitaju kada ću napokon razotkriti o čemu je riječ, odgovor je jednostavan – subota je dan za zajednički izlazak!

Nastavite čitati članak niže...

 

Spremanje za izlazak sam, naravno, započela dan ranije prijeko potrebnim čupanjem obrva, skidanjem zimskog pokrivača s nogu i tuširanjem duljim od uobičajenih 5 minuta i to bez publike! Odabrala sam haljinu koja čami u ormaru od 2015. kada sam se zadnji put mogla u nju uvući. Mihael je uživao u kupanju u svojoj maloj kadici sve do trenutka kada sam se usudila dodirnuti mu kosu na koju je osobito osjetljiv. Susjedi su vjerojatno mislili da vježbamo za kolinje dok smo tuširali Marina. Muž se obrijao.

 

Nakon jutarnjeg buđenja u zoru, krenuo je rat zvan hranjenje Marina. Oružje – žlica, čokolino (da, i ja sam jedna od tih nemajki) i puuuno strpljenja. Mihael je u međuvremeno nestrpljivo iščekivao svoj red kako bi se upustio u vježbanje za maraton u dojenju na koji se sprema već mjesecima. Muž i ja skromno smo zaključili da će nama biti dovoljna krafna iz obližnje pekare.

 

Muža je dopao prljavi posao oblačenja Marina: Marine, dođi obuć ću ti jaketu. Marine, jaketa! Jakeeeta! Vrlo brzo smo uvidjeli da fine metode uživljavanja u djetetov osebujan psihički život koje promovira moderno roditeljstvo kod nas naprosto ne funkcioniraju te se odlučili na onu: Ščepaj, drž noge i ruke, ja ću mu je navuć!

 

Izlazimo. Mihael spava u kolicima, Marin upire prstom u svaki motor. I auto. I kamion. U novije vrijeme ne promiču mu ni avioni. Mhm, motor, je. Ajme, auto, prošao je pored nas!, entuzijastično komentiramo muž i ja. Ali nema veze, vani smo. Možemo mi to.

 

15 minuta kasnije

 

Mihael otkazuje poslušnost. Širom u šoku otvara oči ne znajući gdje se nalazi. Mene oblijeva hladni znoj. Pokoji blagi vrisak pretvara se u dreku neviđenih razmjera.

Istovremeno, Marin odlučuje da je žedan. Vodu neće. Želi sok. Od jabuke. Na slamku. Sam. Dobro, evo ti, pij. Muž spokojno zagriza prvi komad željno iščekivane krafne. Marin je mokar od glave do pete.

 

Dok jurimo kući, prepirući se oko toga čija je ovo bila ideja, zaklinjemo se da nikad više nećemo pokušati zajedno izaći vani. Barem ne do iduće sunčane subote.

 

Sve kolumne naše mame Ane pronađite ovdje!