Trudnoća.hr > Obitelj > Moja priča > Mamin dnevnik: Vragolasti Marin

Mamin dnevnik: Vragolasti Marin

Izvor fotografije: Shutterstock

Marin, moj prvorođeni, rodio se ljut. Već na babinjačama sestre su znale kroz šalu reći da će mi taj mali zadavati glavobolje. Nešto ozbiljnijim tonom pedijatri su redali dijagnoze: hipertoničan, razdražljiv, histeričan… Kad se prisjetim njegovih akrobacija u sitnim noćnim satima, udaraca u moje omraženo mu desno rebro i nalaza ctg-a koji bi punih 15 minuta očitavao puls na gornjoj dozvoljenoj granici, mogu slobodno reći da je taj mali bio ljut još u trbuhu.

Oduvijek sam mislila da bebe samo spavaju i jedu, u poluvremenu između mahanja slatkim debelim ručicama i nožicama malo zaguguću. Duge i jednorozi.

Marin me vrlo brzo razuvjerio.

Oduvijek sam mislila da bebe samo spavaju i jedu, u poluvremenu između mahanja slatkim debelim ručicama i nožicama malo zaguguću. Duge i jednorozi.

Za početak, nije spavao pa, usudila bih se reći, nikad. Nešto kasnije, kada sam otkrila recept za san koji se sastojao od dude stavljene pod točno određenim kutom u točno određenom trenutku njegovog polusna, krpice bačene preko glave (evo opet mene nemajke) kako bi se mogućnost za onaj kobni kontakt očima svela na minimum te nezaobilaznog ljujuškanja i šuškanja u ritmu koji me i dan danas zna proganjati u gluho doba noći, Marin bi zaspao. Na punih 20 minuta. Na meni.

Dobro pogađate, Marin nije ni jeo. Dojenje nam je vrlo brzo palo u vodu jer je prvo bio jako ljut na lijevu, nešto kasnije gadno mu se zamjerila i desna sisa, a vrlo brzo je otkazao suradnju objema. Marinov dinamični i strastveni love/hate odnos s bočicom stoji uz bok onima najpoznatijih parova meksičkih sapunica. U novije vrijeme, uz optimalnu vlažnost i temperaturu zraka, kad se mjesec nalazi u fazi mlađaka, a Venera u ovnu, Marin jede dobro.

Marin, naravno, nije bio ni beba koja slatko guguće. Još vidim blijedi pogled njegove pedijatrice dok ja sva u očaju i panici govorim: Ali, doktorice, on reži. Da, dobro ste pročitali, Marin nas je noćima i noćima (…i noćima) držao budnima producirajući zvukove koji su upućivali na to da u krevetiću nemamo malu bespomoćnu bebu nego kakvog egzotičnog stanara zoološkog vrta. I tako se rodila ideja za snimanje novog nastavka filma Rosemary’s baby.

Ali, doktorice, on reži.

I onda, negdje početkom prosinca prošle godine, našoj maloj obitelji pridružio se braco. Ja sam, očekivano, strahovala od Marinove reakcije.

Kažu da je jedna od prednosti imanja dvoje djece u kratkom roku ta što će sigurno biti najbolji prijatelji. Rado bih napisala svoj komentar na ovu izjavu, ali moram gibati jer krajičkom oka vidim kako se Marin s kockicom u ruci strmoglavljuje u smjeru Mihaela dok ovaj spokojno leži u svom baby gym-u, ni ne sluteći što mu se sprema.

 

Sve kolumne naše mame Ane pronađite ovdje!

Mamu Anu možete pratiti i na njezinom blogu.