Trudnoća.hr > Obitelj > Moja priča > Mamin dnevnik: A što s drugim mačićima?

Mamin dnevnik: A što s drugim mačićima?

Izvor fotografije: Shutterstock

A što s drugim mačićima?

Ma vidjet ćeš, s drugim će ti sve biti lakše – čula sam nebrojeno puta.

Možda zbog smiješno male dobne razlike među svojom djecom, a možda zbog sklonosti da konkuriram najvećim svjetskim control freakovima, nekako nisam u to uvjerena. Priznat ću, još uvijek svaku noć navijam sat svaka dva, tri sata, samo da se uvjerim je li dišu.

Ali ajde, neka vam bude, neke stvari s drugim djetetom ako već ne lakše, jesu drugačije barem utoliko što ovaj put znam zalijepiti pelenu s prave strane, ne provodim sate proučavajući pedeset nijansi zlatno-žute sadržaja te iste pelene i ne preznojim se u baš svakom pokušaju navlačenja bodija od straha da ne slomim neki od udova (što mojih, što njegovih).

Nastavite čitati članak niže...

Neprilagođena kakva jesam nakon oba poroda zabranila sam svečane dočeke pred rodilištem. Hej, upravo se osjećam kao ušica od igle nakon što kroz nju protrči omanji rakun u klompama, zaista mi ne treba svijetloplavi balon dramatičnog natpisa “It’s a boy!” da me podsjeti na to.

Međutim, s Marinom nisam mogla izbjeći neželjene posjete u kasnim večernjim satima.

Ovaj put sam bila malo pametnija. U posjeti nam još nije bio nitko.

– Slušaj, Ana, ma u gradu mi je jedna prijateljica koju nisam vidjela sto godina, može li samo poviriti maloga, ma samo na pet minuta. Dva sata kasnije dotična mi opipava sisu dok dojim maloga uz čuveni komentar “Ma jesi sigurna da je to njemu dovoljno?!”

Ovaj put sam bila malo pametnija. U posjeti nam još nije bio nitko. Gle, ljudi, ne grizem. Možda malo iza 8 navečer.

Nedavno sam listajući obiteljski album primijetila da prvi dokumentirani dokaz mog postojanja seže negdje oko prvog rođendana. Naravno, kako pripadam generaciji koja je odgojena na Rosi Salvaje i Santi Barbari, prvi zaključak mi je bio sasvim logičan: sigurno sam posvojena!

Međutim, u priči s ljudima koji bi u šoku listali naš pomalo uznemirujuć obiteljski album pun fotografija Marinovog slatkog lišca uslikanog iz svih mogućih kuteva, najavljeno mi je da će s Mihaelom sigurno biti drugačije.
Sad bih trebala biti cool i reći da ga uopće ne fotografiram, ali nekako slutim da moj Instagram profil govori sam za sebe.

Svaki novopečeni roditelj vjerojatno strepi nad djetetovim napretkom. Pa danas postoje tablice za sve, od toga koliko kila dijete mora imati do slikovnih prikaza ranije spomenutih nijansi zlatno-žute. Marinov prvi pravi osmijeh, prvi gugut, prvi zub i doživotna trauma roditeljima zbog rekordnog broja neprospavanih noći. Check!
Ovaj put se ne bih čudila da se jedno jutro probudim, a Mihael stoji pored kreveta i bulji u mene sa zubatim osmjehom dok mu se po kožnoj jakni cijedi majoneza iz toplog.

Jedna stvar na koju sam osobito ponosna je da sada napokon znam da za famozne grčeve, vjetrove koji bi posramili odraslog muškarca nakon porcije graha s vrha Sljemena te neprospavane noći proparane vriskovima iz pakla nije krivo isključivo moje nervozno mlijeko. Da, dobro ste pročitali: moje nervozno mlijeko.

Dok ovo pišem, obojica spavaju. Mislim da je vrijeme da odem provjeriti je li dišu.

 

Sve kolumne naše drage mame Ane pronađite ovdje!