Trudnoća.hr > Obitelj > Moja priča > Mamin dnevnik: Hashtag two under two

Mamin dnevnik: Hashtag two under two

Izvor fotografije: Shutterstock

Ja sam samo jedna obična mama. Mama dvojice dječaka. Marin, moj prvorođeni, ima 15 mjeseci, a Mihael četiri. Za vas kojima upravo nad glavom lebdi oblačić pun jednadžbi – da, razlika je među njima nepunih 11 mjeseci. Da stvar bude još nevjerojatnija, obojica su rođeni iste godine, jedan u siječnju, drugi u prosincu. Molim vas, ne pokušavajte ovo izvesti kod kuće.

Teško da mogu zaboraviti trenutak kada sam ugledala plusić na testu. Onaj prvi, očekivani, blijedo se nazirao sa zahodskog poda dok sam ja vrištala od sreće. Drugi, velik k’o kuća, također na zahodskom podu, dok sam ja, pogađate – vrištala. Točka. Sreća je u ovom slučaju došla nešto kasnije. A nagradu za najveći baksuz 2016. osvajaju… moj muž i ja!

Nastavite čitati članak niže...

Nego, da se vratim na one jednadžbe s početka priče.

I… kako je to imati dvoje djece čiji ukupan zbroj godina iznosi jedva nešto više od godine i pol?Iskreno, nemam pojma jer većinu vremena nemam pojma ni kako se zovu, a često ni kako se sama zovem, tko sam zapravo, ni kamo sve ovo vodi.

Prva je trudnoća bila glavna vijest tjednima. Ma pričam gluposti, mjesecima. Točnije, punih devet mjeseci. Ma i dalje pričam gluposti, taj je mali glavna vijest još i danas, sa svojih preko godinu dana. Svaki je korak bio pomno raspravljen, isplaniran i dokumentiran. Od famoznog A kako će se mali zvat’? (uz neizgovoreno, ali dovoljno jasno Ma nek’ se zove kao ja!) do ništa manje bitnih A u čemu ćeš ga izvest’ iz rodilišta? (još imam traume kad čujem riječ paketina), Koje će mu boje bit posteljina?, Morate obavezno kupit’ previjalicu i… Još niste kupili malome dudu?!.

Reakcije na drugu trudnoću bile su pa…razne, ali, ono što je zanimljivije, dijametralno suprotne onima nakon što smo obznanili prvu.

Kako će se mali zvat – ma koga briga, sve dok se prvi zove po didu. S očeve strane, podrazumijeva se!

Komentari su uglavnom bili kao da nas u najmanju ruku očekuje smak svijeta ravan onome s početka milenija, ali moj osobni favorit svakako je Ma briga te, riješit’ ćeš se!, uz nezaobilazni nonšalantni odmah rukom. Do danas nisam uspjela riješiti enigmu čega se to točno rješavam. Možda svoje građanske dužnosti da izrodim dvoje djece. Muške, naravno.

I… kako je to imati dvoje djece čiji ukupan zbroj godina iznosi jedva nešto više od godine i pol?

Iskreno, nemam pojma jer većinu vremena nemam pojma ni kako se zovu, a često ni kako se sama zovem, tko sam zapravo, ni kamo sve ovo vodi. Te su se nekada tako bitne informacije izgubile negdje na pola puta između mijenjanja 372. pelene toga dana, 53. pokušaja uspavljivanja i ribanja griza s daljinskog upravljača, kose, plišane crne ovce bez koje Marin ne može zaspati, ili, kad malo bolje razmislim, sa svih raspoloživih površina u stanu.

Ako baš moram, rekla bih da je 90 % vremena totalna katastrofa, a onih 10 %, pa… nešto manja katastrofa!

Sad bih trebala završit u maniri zaključaka osnovnoškolskih sastavaka – radi onih 10 % se sve to isplati. Pozabavit ću se ovom mišlju ribajući griz koji sam upravo pronašla pod tipkovnicom.