Trudnoća.hr > Hoću bebu > Neplodnost > Neplodnost se može izliječiti

Neplodnost se može izliječiti

Izvor fotografije: Press

Premda je pitanje neplodnosti i umjetne oplodnje društveno kontroverzna tema, još od 2009. godine Svjetska zdravstvena organizacija neplodnost priznaje kao bolest, i to bolest za koju postoji odgovarajuće liječenje. Danas se u Europi svaki šesti par u fertilnoj dobi u jednom životnom razdoblju suočava s neplodnošću ili sa smanjenom plodnošću, a dobar dio tih parova prisiljen je obratiti se liječnicima za humanu reprodukciju kako bi ostvarili roditeljstvo. U nekim se europskim zemljama već govori da svaki peti par ima problema sa začećem. Nažalost Hrvatska u tom pogledu prati europski trend i statistike te možemo potvrditi da je neplodnost vrlo raširena bolest u Hrvatskoj s kojom se suočava i bori veliki broj ljudi u svojoj fertilnoj dobi te je neplodnost i dalje u rastu.

 

Uzroci neplodnosti

Naravno, svi se pitamo – koji su najčešći uzroci neplodnosti? U otprilike trećini slučajeva uzrok neplodnosti je takozvani ženski faktor, za trećinu su odgovorni muški uzroci a u trećini slučajeva uzrok je zajednički, muško-ženski faktor. Gledajući sveukupno, muška neplodnost predstavlja najčešći uzrok, u više od 50% parova. Postoji i takozvana idiopatska neplodnost – koja se definira kao neplodnost gdje je uzrok nepoznat, što u konačnici znači da moderna medicina jednostavno još nije u stanju detektirati uzroke za nemogućnost začeća i porod živorođenog djeteta.

 

Neki od najčešćih uzroka neplodnosti kod žena su godine starosti (plodnost žene najveća je od 20. do 30. godine života, smanjuje se nakon 30. godine, a značajan pad bilježi nakon 40. godine života); oštećenja jajovoda i jajnika; problemi s ovulacijom; endometrioza (kada tkivo koje normalno oblaže unutrašnjost maternice – endometrij – raste izvan maternice). Kod muškaraca su uzroci neplodnosti  razne infekcije, bolesti ili pak urođeni problemi zbog kojih dolazi do nedovoljne pokretljivosti, smanjenja broja ili potpune odsutnosti spermija u ejakulatu.

Nošenje s problemom neplodnosti u velikoj je mjeri i psihički problem, pa je veoma važno dobivaju li parovi adekvatnu psihološku pomoć? Ona najčešće izostane kad se par suoči s dijagnozom i činjenicom da bez medicinske pomoći neće postati roditelji, ali često izostane takva pomoć i na dugom putu koju većinu parova čeka u borbi za dijete odnosno tijekom procesa liječenja.

 

Tretiranje neplodnosti

Ako neki par odluči u Hrvatskoj medicinski tretirati neplodnost, što je zapravo potrebno učiniti i u kojoj mjeri par može očekivati pomoć od države? Praksa je i preporuka da se par obrati liječniku – uglavnom svom socijalnom ginekologu, ako ne dođe za začeća nakon godine dana nezaštićenih spolnih odnosa. Socijalni ginekolog trebao bi potom uputiti par prema jednom od centara za humanu reprodukciju u sklopu državnih ili gradskih bolnica u kojima se liječi neplodnost. U takvom centru par treba odradite prve konzultacije nakon kojih se kreće s detaljnom obradom para kako bi se otkrio uzrok neplodnosti i odredili terapija i način liječenja neplodnosti, odnosno definirao potreban postupak medicinski potpomognute oplodnje.

 

Prema mjestu oplodnje, umjetna oplodnja može biti unutartjelesna umjetna oplodnja (inseminacija), ako se oplodnja spermija i jajne stanice događa u tijelu žene, ili izvantjelesna, ako se oplodnja događa u epruveti (invitro) a oplođena jajna stanica potom prenosi u maternicu. Oplodnja invitro složena je i skupa procedura, zbog čega se razmjerno malo parova odlučuje na ovakvu metodu oplodnje.

 

Oplodnja invitro stoga nikada nije prvi korak u liječenju neplodnosti, već se preporučuje tek onda kada su iscrpljene druge metode liječenja, poput lijekova, kirurških zahvata ili inseminacije. Procedura invitro uključuje ubrizgavanje hormona koji potiču stvaranje više jajnih stanica umjesto samo jedne. Nakon što liječnik utvrdi da je žena spremna za uzimanje jajne stanice, dat će joj injekcije koje će potaknuti proces ovulacije. Jajašca je potrebno uzeti neposredno prije nego izađu iz folikula u jajnicima. U slučaju preranog ili prekasnog uzimanja jajnih stanica, one se neće pravilno razviti. Uspješnost oplodnje invitro ovisi o mnogim čimbenicima, a postiže se u 30 do 35 % slučajeva (od velike je važnosti životna dob žene: nakon 40. godine života, izgledi za uspješnu oplodnju su 15-ak posto).

 

Prema načinu dobivanja sjemena ili jajašca, umjetna oplodnja može biti homologna, ako jajna stanica i spermiji potječu od bračnog para, ili heterologna, kada spermij ili jajna stanica, ili oboje, ne potječu od bračnog para nego od donatora.

 

 

Sukladno trenutačno važećem Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji pravo na liječenje na teret HZZO-a ima žena do navršene 42. godine života a ono uključuje do 4 pokušaja intrauterine inseminacije te sveukupno 6 postupaka izvantjelesne oplodnje, od kojih se dva  moraju provesti u nestimuliranom, odnosno prirodnom ciklusu i bez lijekova. Takvo zakonsko uređenje za parove zvuči kao razmjerno dobro rješenje, posebno ako se usporedimo s nekim rijetkim europskim državama u kojima javno zdravstveno osiguranje ne pokriva postupke medicinski potpomognute oplodnje.

 

No u Hrvatskoj je cijena određena od strane HZZO-a za stimuliranu izvantjelesnu oplodnju oko 10.000 kuna, što znači da su u toj cijeni uključeni postupak i lijekovi. Taj je iznos za većinu parova nedostatan te je u Hrvatskoj – što se tiče centara koji imaju ugovor s HZZO-om – zbog toga primjetan trend pribjegavanja blažim stimulacijama, koje nažalost donose i lošije rezultate, manji broj jajnih stanica, manji broj zametaka, manji broj trudnoća kao i manji broj živorođene djece u odnosu na broj obavljenih postupaka. U privatnim centrima situacija je uglavnom mnogo bolja. Europske statistike kažu da oko 65% parova nakon 6 stimuliranih postupaka izvantjelesne oplodnje postanu roditelji, a u Hrvatskoj je situacija vjerojatno lošija.

 

Kontroverzna tema

Neplodnost je i dalje stigmatizirana u društvu, no nije tako samo u Hrvatskoj, stigmatizirana je gotovo svugdje, odnosno parovi teško progovaraju o svom zdravstvenom problemu, odnosno o nemogućnosti začeća. Pored toga, tema je kontroverzna zbog etičkih, pravnih i “filozofskih” pitanja. Odmjereno mišljenje o tome iznosi specijalist ginekolog, dr. med. Vladimira Valentić-Petrović: “Neka od mnogih pitanja o kojima se danas raspravlja uključuju i vječna pitanja na koja nema odgovora: kada počinje život? Koja su prava embrija? Mnogi smatraju da istraživanja na embrijima ne smiju biti dopuštena, budući da je svaki embrij potencijalno ljudsko biće. U Njemačkoj je, primjerice, zabranjeno svako istraživanje na embrijima.

Vjerojatno će uvijek postojati dva sukobljena pogleda na nova dostignuća u potpomognutoj i umjetnoj oplodnji. S jedne strane su ljudi koji se žestoko suprotstavljaju toj tehnologiji budući da, po njihovom mišljenju, omogućava manipuliranje prirodom. S druge su pak strane ljudi koji tehnologiju smatraju ljudskim napretkom koji čovjeku omogućuje svladavanje prepreka koje je postavila priroda.

 

Budući da vjerojatno nikada, ili barem u neko skorije vrijeme, neće doći do dogovora dviju sukobljenih vjerovanja, odluka o umjetnoj oplodnji ne bi trebala biti odluka moralista, filozofa, liječnika, političara ili vlada pojedinih država. Svaki pojedini bračni par trebao bi odlučiti sam za sebe želi li pomoć napretka znanosti ili ne. Naravno, u okvirima postojećih zakona.”

Nastavite čitati članak niže...

Čitatelje je također zanimalo...